ljudi na istom duhovnom nivou svesti

Prijateljstvo ili veza sa ljudima različitim od nas

Na ovu temu postoji narodna poslovica koja kaže ,,Ne mešaj se s pomijama, poješće te svinje.“

Iako zvuči više nego grubo, to je bio narodni način da prenese mudra poruka, koja glasi da je najpametniji izbor, tj. jedini pametan izbor, okružiti se s ljudima koji su spram  nas. Namerno sam izabrala ovaj izraz ,,spram nas“ jer to ne moraju biti nama slični ljudi, oni mogu biti različitih interesovanja i životnih stilova, ali je važno da su istog nivoa.

Ko su ljudi istog nivoa?

Kada kažemo da je neko istog nivoa kao mi, apsolutno ne mislimo na socijalni status, na meterijalnu situaciju, nivo obrazovanja, porodično stablo ili na bilo šta drugo što nas na hijerarhijskoj lestvici društvene moći pozicionira na višu stepenicu.

Ovde prvenstveno mislimo na stanje duše, duha, na naše mentalno stanje, na to kako gledamo na svet, život, druge ljude i sebe same. Na to u kojoj meri preuzimamo odgovornost za sopstveni život, koliko vere imamo i koliko smo spremni da činimo lepe stvari za zajednicu u kojoj živimo.

Zašto se treba okružiti sa ljudima istog nivoa?

Zato što ćete u suprotnom ubrzo završiti kao žrtva!

Često se iz potrebe da ne budemo ,,gordi“, da sebe ne uzdižemo ili iz sopstvene nesigurnosti, uključimo u društvo u kojem nam nije mesto, u društvo koje je ,,ispod nas“. Pokušavamo da se ne izdvajamo, da se aktivno uključimo u razgovor bez ,,pametovanja“, ali zaboravljamo da se ne može sakriti činjenica ko smo. Vrlo brzo sledi otrežnjenje. U nečijem se pogledu pojavi poruka ,,Šta ti misliš ko si?!“ Ili se desi da vas izopšte, da vas ignorišu, da vas tretiraju kao uljeza, što vi zapravo i jeste, jer vam tu i nije mesto. A nekada, ne retko, možemo pošteno da dobijemo po nosu!

Svaka ptica, svome jatu leti, stara je mudrost. Tamo joj je i mesto. U svakom drugom jatu, ona je stranac, nepoželjni element, strano telo.

Kakav odnos zauzeti prema onima koji su ,,na nižoj lestvici“?

Ovaj tekst nikako nije ni na koji način elitistički. Svako biće je samo po sebi vredno jer je Božije delo i tu nema nikakvih izuzetaka.

Ipak, kao što odrasli ne mogu da se druže sa decom, jer su na različitom nivou razvoja i mladići sa srednjovečnima nisu sjajna kombinacija. Niko tu nije bolji, niti lošiji. To što su različiti, ne znači da im suživot nije moguć. Šta više, jedni su drugima neophodni. Jasno nam je da je ovo sasvim ok.

Slično je i sa onima koji su vršnjaci po godinama, ali nisu po stepenu duhovnog razvoja. Niko tu nije bolji, niti lošiji, šta više, jedni su drugima neophodni, ali je jasno da i tu postoji poteba da se okružimo sa onima koji su poput nas.  Tačnije, rekla bih da tu nije reč samo o potrebi, već o veoma mudrom životnom izboru.

Pokušaću da objasnim to na jednom svom iskustvu. Pre jedno, možda čak i 15 godina, bila sam u prilici da provedem neka dva sata u  društvu tri žene koje su na duhovnom putu definitivno iza mene. Pri tom, naglašavam, ne mislim da su manje vredne, samo su na taj put kasnije pošle ili izabrale drugu stazu. Bila sam ljubazna, nisam isticala svoju različitost, učestvovala sam u razgovoru i ako mi teme baš nisu odgovarale, dakle, sve u svemu, trudila sam se.

Sve se završilo situacijom u kojoj su se one doslovno zavitlavale sa mnom, tačnije da kažem, izrugivale su mi se kako sam fina, kako ne psujem, kako su sigurne da nikada u životu nisam opsovala, da sam fino vaspitana itd… Osećala sam se veoma loše. Obrazi su mi bili crveni kao bulka i zapamtila sam ovaj događaj i iz njega dosta naučila.

Danas, u sličnoj situaciji, znam da bih se postavila drugačije. Ili bih otišla negde da prošetam, nakon što sam snimila situaciju ili bih, da ne postoji ta opcija da ovu družinu izbegnem, zauzela poziciju moći.

Znam da se ovaj drugi izbor mnogima ne dopada, ali ja danas verujem da je to mnogo pametnija strategija, nego ona u kojoj završiš kao žrtva.

Kakav odnos zauzeti prema onima koji su ,,iznad nas“?

U jedno sam apsolutno sigurna, dokle god ne odamo počast onome ko je ispred, ne možemo mu postati slični. Kada to kažem, ne mislim na neophodnost javnog odavanja počasti, već na odavanje počasti drugome u našoj glavi. I javno priznanje je odlična stvar, ali je važno da je iskreno i od srca dato.

Ukoliko za tuđe uspehe tražimo opravdanja, pričamo kako je njima lakše jer su im okolnosti drugačije, mi zapravo jačamo izgovore koji nas drža u poziciji u kojoj se nalazimo i zaustavljaju rast!

Logično, zar ne?

I za kraj, važno je da naglasimo činjenicu da svako ima mogućnost prelaska s nivoa na nivo. Da je put ličnog razvoja svima otvoren, da je Bog uz svakog od nas, da na tom putu svako ima svoj tempo i da je sve to, baš  tako kako je, potpuno u redu.

Radujem se kad pomažem!

Biljana Grbović

Write a comment